| |
| srpanj, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by Tincha
bilo vas je
Free Web Site Counters
Ovdje pišem o pasminama.Ugodno se zabavite uz blog SVE NJIHOVE TAJNE i ostavite komentare!
1. Moj će život vjerojatno trajati 10/15 godina. Svako odvajanje od tebe za mene će biti bolno. Upamti to prije nego me nabaviš.
2.Daj mi vremena da shvatim što želiš od mene.
3. Iskaži mi svoje povjerenje. To je nužno za moju dobrobit.
4. Nemoj se dugo ljutiti na mene, i nemoj me zatvarati za kaznu. Ti imaš svoj posao, zabavu i prijatelje...Ja imam samo tebe!
5. Katkad razgovaraj sa mnom. Iako ne razumijem tvoje riječi,ja razumijem tvoj glas.
6. Budi svjestan da bez obzira kako se prema meni odnosiš ja to nikada neću zaboraviti.
7. Molim te,nemoj me udarati,jer ja ne mogu uzvratiti udarac. Ali zato mogu gristi i grepsti,a to doista ne želim učiniti.
8.Prije nego me prekoriš da ne želim surađivati s tobom, da sam tvrdoglav i lijen, pitaj se ne muči li me možda nešto. Možda ne dobivam odgovarajuću hranu,ili sam predugo bio vani na suncu,ili moje srce stari i postaje sve slabije.
9. Brini se za mene kad ostarim. I ti ćeš jednoga dana ostarjeti.
10.Prati me na teškim putovanjima. Nikada nemoj reći "Ne mogu to gledati",ili "Neka se to dogodi u mojoj odsutnosti".Bit će mi lakše ako i ti budeš tamo.Zapamti, ja te volim.
moje teme:
LABRADOR RETRIVER
ZLATNI RETRIVER
BERNARDINAC
ČAU ČAU
PEKINEZER
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
blogovi koji me komentiraju za sad:
zmaia
E ljudi meni se maca neki dan okotila i ja već tražim nekog ko bi htjeo udomit bar jednog....znam da će to bit jako teško al barem pokušavam.....ja sam iz slavonskog broda...pa ako znate nekog ili bi vi molim vas pomozite mi!
ako imate svoj blog voljela bi da u idućem svom postu napišete da ako ko hoće napravit dobro djelo i izabrat si jednu moju malu mace da se obrati meni na blog (stavite link)
nadam se da mi ovo možete napravit svi vi koji ovo čitate i imate blog.
zauzvrat 15 kom.
hvala
želje ispunjavam po redu..........
Prema legendi, pekinezer je nastao od lava i majmunice koji su se jako voljeli. Pekinezer je stoljećima živio isključivo na carevu dvoru. Veoma su ga pazili, njegovali i duboko poštovali. Smatrali su da on štiti svoga gospodara na onom svijetu.
U 19. stoljeću odnose ih u Englesku, gdje i dalje zahtijevaju udobnost i obavezne šetnje. Pomalo su suzdržani prema ljudima. Samo svome vlasniku otvoreno pokazuju ljubav.
Pekinezeri imaju jak karakter i pravi su zaštitnici jer se znaju dobro braniti. Iako su maleni, toliko su hrabri da to može prijeći u tvrdoglavost. Osjećajni su i neovisni. Povremeno ih je teško nahraniti jer žele pokazati da su dominantniji od vlasnika pa odbijaju hranu. Opet, ako previše jedu mogu postati gojazni.
Katkad toliko vole svog vlasnika da postanu ljubomorni. Znaju dugo i bučno lajati. Nisu agresivni, ali lajanjem dokazuju svoju neizmjernu vjernost. Dobri su za život u stanu i nije im nužno dvorište. Ipak, kako bi očuvali zdravlje, potrebno ih je redovito šetati i igrati se s njima.
Njihov prosječan životni vijek je između 10 i 15 godina. Skloni su bolestima srca, dišnim problemima i lako se prehlade.
Obavezno ih treba svakodnevno češljati jer im se dlaka lako zapetlja. Treba im čistiti lice i oči te provjeravati što im se krije u dlakavim šapama.
e prije nego ispunim sve želje napisat ću nešto o ovim preslatkim psićima....
Jeste li znali za ove povijesne bilješke? Članovi kineske dinastije Tang su imali 25.000 čau čau pasa. U Mandžuriji, seoske bi djevojke prilikom udaje za miraz dobile šest čau čau pasa kao osnovu za svoju vlastitu farmu. Čau Čau psi su izgledali poput lavova, svetih životinja i nosili su orme,chow chow koji je nosi vjeran je Budin sluga, čuvar i branitelj pravovjernih i ugnjetavanih. U jednom carskom dvoru pronađena je i slika psa stara oko 2000 godina, koja pokazuje čau čau psa koji leži ispod stola, savršeno počešljanog crvenog krzna. Jedna priča kaže da je Bog, dok se svijet stvarao, otkidao sitne komadiće neba da bi na njihovo mjesto postavio zvijezde. Ti komadići su padali na zemlju i jedino je čau čau psu bilo dopušteno da ih lizne. I tako je dobio svoj plavi jezik. Mnogi su poznati ljudi bili ponosni vlasnici:kraljice Victoria i Alexandra, te sadašnja kraljica Elizabeta II. Chowovi su živjeli i u Bijeloj kuci za vrijeme mandata predsjednika Calvina Coolidgea. Ostali poznati vlasnici bili su Sigmund Freud, George Bernard Shaw, Sarah Bernhardt, Herbert von Karajan, dr. Konrad Lorenz i obitelj Rothschild.
Zemlja porijekla pasmine je Kina, radi se o jednoj od najdrevnijih pasmina, postoje zapisi koji datiraju čak iz 11. stoljeća prije Krista. Kao što i danas ljude ostavljaju bez daha tako su i u dalekoj povijesti takvi psi uživali status veličanstva kod kineskih careva, plemića i živjeli kao kućni ljubimci u velikom luksuzu.Predstavljali su nešto savršeno i uzvišeno.Prvi Europljanin koji ih je spomenuo i opisao u dnevnicima svog putovanja je Marko Polo koji je posjetio Kinu u 13. stoljeću.Čau Čau je u Europi ostao nepoznat sve do kasnog 15. stoljeća kada su ga sa sobom doveli trgovci i mornari na jedrenjacima.
Jedno od imena po kojoj je pasmina dobila ime je Chao, označavalo je velikog, primitivnog, izvanrednog psa velike snage.U zapisima iz 17. stoljeća prije Krista spominje i ime Ao,također u istom stoljeću su ga nazivali i Man Kout, odnosno barbarski ili tatarski pas. Kasnije su ga ponegdje spominjali kao Mang (pas s puno dlake), ili Ti (crveni pas). Zapadnjaci su ga kasnije nazivali Foreign dog (strani pas) i kineski jestivi pas, no to se ime nije uspjelo održati jer nisu htjeli da ih se stalno podsjeća na to da je taj pas služio za jelo, pa su usvojili naziv chow chow.
Nakon što je u Kini nastupilo siromaštvo psi su se počeli uzgajati za krzno i meso na velikim farmama.Meso chow chowa je bilo poželjna zamjena za janjetinu.Jezik je bio posebna delikatesa, jer se smatralo da ima ljekovite moći.Konzumiranje psećeg mesa u Kini zabranjeno je tek 1928. ali i danas se njihovo meso može pronaći na crnom tržištu.
Danas se njihovo meso još uvijek jede u Južnoj Koreji.
S obzirom na jedinstven i atraktivan izgled tridesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća ti psi su doživjeli pravi bum u svijetu.
Malo o samim psima: Radi se o mirnoj pasmini, nepovjerljivoj prema strancima, vrlo su oprezni, dobri čuvari, jedinstvenog plavog-crnog jezika i specifičnog hoda.Okoćena štenad ima ružičaste jezike, koji do dobi od osam tjedana poprime plavocrnu boju.Takvu jedinstvenu boju jezika ima još samo Shar Pei. Jako su odani, ponosni, rezervirani psi i vežu se za jednog vlasnika, ali vole sve članove obitelji. Dolaze u pet osnovnih boja : Crna, Crvena, Plava, Jelenja i Krem.
Jedino se pod crnom bojom podrazumijeva baš crna boja, a sve ostale boje mogu biti u rasponu od svjetlije do tamnije.Najčešća boja je crna pa zatim crvena i krem.U krem boji ljudi ih često zamjenjuju sa Samojedom, jer možda na prvi pogled podsjećaju na njih zbog same boje, ali neka istraživanja pokazuju da je Čau Čau izravni predak Samojeda. Mužjaci su visoki od 48-56 cm, ženke od 46-51 cm, a težina se kreće od 20-35 kilograma.
Postoje dvije vrste krzna : dugodlako i kratkodlako.Štenad se rađa s gustom vunastom dlakom, odnosno podlakom. Oko šestog mjeseca starosti počinje rasti prava dlaka, uglavnom drugačije boje od dotadašnje.Linjaju se jedanput ili dvaput godišnje, što važi i za dugodlake i za kratkodlake, u kratkom vremenskom periodu odbace gotovo svu podlaku, i tada ih je potrebno često četkati i češljati da bi se omogućila pravilna izmjena dlake. Tijekom ostatka godine se ne linjaju, osim u slučaju čestih promjena temperature i držanja u klimatiziranim prostorima. Češljanje i četkanje je osobito važno i tijekom perioda kad pas odbacuje svoju šteneću dlaku i dobiva pravu, što može potrajati i nekoliko mjeseci. Od najranije dobi ih treba privikavati na uređivanje dlake. Krzno se u potpunosti razvije do navršene dvije godine starosti i nakon toga ih je dovoljno počešljati dva puta tjedno. Mužjaci imaju bogatiju dlaku od ženki, posebice grivu. Zbog svoje duge dlake ne vole baš prevelike vrućine, stoga će preko ljeta uvijek tražiti kutak hlada ili se ''zavaliti'' negdje na pločice. Izuzetno su uredni i jako vole biti čisti, naravno, osim dok su štenci jer onda su pravi mali“vražišci“.
Kao štenci jako su uigrani i vole se igrati sa drugim psima i s ljudima, koji put znaju napraviti i male nepodopštine, a kasnije kad narastu veći dio dana prespavaju.
Socijalizacija je izuzetno bitna još od malih nogu, stoga ih treba već kao male voditi svugdje sa sobom, jer na taj način će se naviknuti na sve i šetnja s njima se tada svodi na pravi užitak.
Čau Čau nije poput nekih pasmina koje žive da bi ugodile čovjeku,njegova je narav više nalik na mačju, dosta su tvrdoglavi ali vrlo su inteligentni. Razumiju sve što im se kaže, ali nekad baš zbog svoje tvrdoglavosti i uzvišenosti jednostavno ne žele napraviti ono što tražite od njih stoga s njima treba imati „debele živce“.
Nekada zbog svog karaktera ostavlja dojam nezainteresiranosti pa većinu ljudi to iznenadi, ali to je pas kojem se treba dati vremena. Ne zahtjeva puno šetnje, ali svaki dan jedna lagana šetnja je svakako preporučljiva, a i oni to zavole tako da čim vide vodilicu znaju što slijedi.Posjeduje lovačke instikte pa mu baš nije posve za vjerovati u blizini peradi,stoga treba malo pripaziti, a u kontaktu s drugim psima gotovo uvijek su nezainteresirani. Vlasnik mora nametnuti svoju dominaciju, ali nikako ga ne tući već razviti s njim odnos pun razumijevanja, poštovanja i ljubavi, jer samo na taj način se može razviti skladan odnos s njima. Kao i kod ljudi postoje velike razlike od jednog psa do drugog, ali svakako Čau Čau je jedinstvena pasmina koja će svakog ostaviti bez daha.
malo je post bio duži al nadam se da ste se zabavili..........komentirajte!!
Evo ja vam ispunjavam želje po redu........
Bernardinci su ogromni psi, velikih glava koje se harmonično uklapaju u ostatak tijela. Tijelo ima snažnu koštanu strukturu i vrlo je mišićavo. Kretanje bernardinaca je stabilno, a kreću se velikim koracima. Mužjaci su visoki oko 70 cm, a ženke oko 65 cm. Prvobitni bernardinci u Švicarskoj su uvijek bili kratkodlaki, ali su danas dugodlaki popularniji. Izvorne bernardince u Švicarskoj su uvijek koristili kao pse za rad na farmama, ali danas, zbog njihovih dobrih osobina, oni su postali obiteljski psi. Poznati su po svojoj odanosti, budnosti i vrlo su naklonjeni djeci. Izraz njihovih očiju je inteligentan, prijateljski, osjećajan i u njihovoj je prirodi da budu miroljubivi. Mužjaci su veličanstveni, a ženske su nježnije i odanije i možda su zato bolje kao obiteljski psi. Preci bernardinaca se ne mogu jasno odrediti, no postoje njihove preteče u planinama Švicarske, koji su čuvali ovce farmera. Povijest ove vrste uvijek je povezana s velikim gostinjcem na prijelazu Sveti Bernard. Od 17. stoljeća postoje izvješća o ovim psima u gostinjcu i otada su oni odani pratitelji koji dijele tešku sudbinu tamošnjih redovnika. Njihova oštrina za vremena kao što su snježne mećave ili lavine spasila je mnoge putnike na prijevoju. Samo je slavni Barry I (1800.-1812.) spasio više od 40 ljudi. Prijašnji bernardinci su također morali raditi za farmere u dolinama. Koristili su ih kao pse promatrače, da zaštite kuće i farme. Njihovo ime potječe iz sredine 19. stoljeća. Prije toga su se zvali psi gostinjca, Barry psi, sveti psi, alpski mastifi ili bernardinci mastifi, a u Sjevernoj Americi ih još uvijek zovu Saints.
najpopularnijih pasmina pasa je zasigurno Zlatni retriver koji potječe sa Britanskog otočja.
Oni su nježni, pristojni i inteligentni obiteljski psi sa mnogo šarma. Lako se dresiraju i jako su strpljivi i nježni prema djeci. Uživaju udovoljavati gospodarima, pa dresura postane zabava. Prijateljski su raspoloženi prema svima, čak i prema drugim psima. Kako rijetko napadaju , retriveri su jako dobri psi čuvari, jer glasnim lajanjem upozoravaju na dolazak stranaca u kuću.
Moraju biti uz ljude da bi bili sretni, a ako su izolirani od ljudskog kontakta kroz duže vrijeme, postanu problematičnog ponašanja.
Zbog jako dobrog njuha neki od njihovih talenata su lov, traganje, donošenje lovine, detektiranje narkotika kao policijski psi, zatim agility kao natjecanje, poslušnost i izvođenje trikova, a zbog velikog strpljenja i poslušnosti koriste se kao psi vodiči slijepih osoba.
Pogodni su za držanje u kući ili stanu uz dovoljno dnevne šetnje i istrčavanja , a jako vole donošenje loptice ili štapa. Bitno je da se pravilno hrane i imaju dovoljno aktivnosti, jer u protivnom dolazi do prekomjerne težine.
Mužjaci narastu od 56-61 cm, a ženke 51-56 cm, a težina im je 27-36 kg mužjaci i 25-32 kg ženke.
Genetski su podložni displaziji kukova i nasljednim očnim deformacijama. Česte su kožne alergije koje odmah zahtjevaju veterinarsku skrb.
Životni vijek im je 10 do 12 godina.
za početak ču napisat nešto o psu kojeg bi ja voljela imat.
LABRADOR RETRIVER
Poznat još i kao "kralj svih retrivera", labrador retriver uvjerljivo dominira medu svim pripadnicima svoje skupine.
Činjenica je ,da kada se želimo informirati o labrador retriveru na našem jeziku ne možemo naći niti jednu napisanu knjigu. Labrador retriver je zahvaljujući svojim osobinama koje ćemo navesti u narednim redovima u posljednjih 25 godina osvojio srca ljudi diljem svijeta,pa tako, i kod nas mu popularnost iz godine u godinu raste. Jedna je od najpopularnijih rasa u Velikoj britaniji, a u SAD-u i Francuskoj je pasmina broj 1.
Navedimo i taj podatak da se u SAD-u godišnje ošteni 160.000 štenadi labrador retrivera,a primjera radi, njemačkih ovčara 50.000.
Današnji izgled labrador retriver duguje Velikoj Britaniji gdje je nastao krajem XIX. stoljeća, da bi doživio veliki uspjeh poslije I. sv. rata. No, vratimo se malo unazad. Njegovo porijeklo je ustvari okruženo misterijom. Naime, labrador retriver i poluotok Labrador kanadske države Kvebek zajedničko imaju samo ime. Po jednoj prihvatljivoj teoriji labrador je bio otkriven na otoku Nova Zemlja - Newfaundlend na sjeveroistoku američkog kontinenta, a ipak, malo je vjerovatno da on odavde nosi porijeklo. U to vrijeme otok Nova zemlja je važila za veoma hladno podrucje okruženo ledenim omotačem, dok europski ribari nisu otkrili njena prava bogatstva ;vode nevjerovatno bogate ribom.
To su mahom bili portugalski, baskijiski, bretonski ili engleski ribari koji su brodovima krstarili vodama Newfaundlenda najprije kao privremeni, a poslije kao stalni kolonizatori tog otoka. Pretpostavlja se da ,najvjerojatnije, potiče od portugalskog ovčara kojeg su na otok donijeli portugalski ribari. Dugi period koji je on proveo na tom surovom i malo gostoljubivom otoku za njega je bilo od velike koristi, učinilo je od njega jako otpornog psa, sa izuzetnom sklonošcu za plivanje i izvanrednog njuha, smisla za traženje i aportiranje.
Prilagođen na vodu, počeo je da se izdržava, da se hrani pomažuci ribarima, izvlaceci ribarske mreže iz ledene vode i donoseci ribe koje su pobjegle iz mreže. Takoder je čuvao i skladišta gdje se ostavljala i solila riba mahom bakalari. U to vrijeme još nije nosio ime labrador retriver vec se zvao pas St. Johna a tako se zove i glavni grad Newfaunlanda.
Malo vjerovatna, mistična teorija povezuje misteriju njegovog porijekla sa legendom koja govori da je labrador retriver rođen iz ljubavi izmedu vidre i psa St. Johna, a u prilog ove teorije se navodi osnovna karakteristika ove rase - vidrin rep.
Maglovita teorija o porijeklu ima za pretpostavku da su ovi psi najvjerovatnije došli sa americke obale čije ime labrador potvrduje ovo razmišljanje. I ona, manje vjerovatna teorija koji su nam naši poznanici skandinavci predočili (trenutno labrador retriver doživljava izuzetnu popularnost u skandinavskim zemljama) da su ustvari još Vikinzi zaslužni za ovu pasminu. Normalno, oni smatraju da su Vikinzi prvi otkrili i Ameriku.
Treba precizirati da ovo nije jedina pasmina koja potice sa Newfaunlanda; tu su još 3 vrste retrivera i pas St. Johna koji djele isto porijeklo, i imaju dosta zajednickih točaka, ali i specifičnosti po kojima se medusobno razlikuju.
Krajem XIX. stoljeća vlast otoka Newfaundlanda, radi pospješivanja stočarstva su uveli mnoge takse za držanje ovih pasa tako da je ustvari administracija ograničila broj ovih pasa, a ribari su ih brodovima odvodili prema Britaniji, gdje ovaj vodeni pas polako postaje lovac.
Naravno, ovi došljaci nisu bili u pravom smislu riječi lovacki psi i bili su vrlo različitog izgleda. Zato se prišlo ukrštavanju ovih pasa s lovačkim psima da bi se dobio dobar njuh, fin hod, dobro držanje, odnosno, da bi se selektivnim uzgojem dobio bolji lovački kvalitet.
Tako je selekcijom u dva pravca jednom metodom dobiven flat-coated i golden retriver ,a drugom metodom labrador retriver. Britanske aristokrate kao što je Lord Malmesbury (kome se duguje ime labrador), Lord Scott, Vojvoda iz Buccleucha, pukovnik Peter Hawker, Lord Knutdford su svojim uzgojnim programima značajno doprinijeli razvoju labradora kao lovnog psa i doprinijeli standardizaciji pasmine.Tako je pasmina labrador retriver bila priznata od strane Kennel kluba 1903. godine. Sam rad britanskih aristokrata je bio posvećen prevođenju vodenog psa kao nelovnog , mirnog i jakog, u lovnog psa selektiranjem i dodavanjem malo krvi pointera, setera, španijela da bi se poboljšao njuh čega se prihvatila uzgajivaćnica Gentry. Njihovi ptičari,pointeri i seteri su na gomili hvatali divljač, a bio je potreban netko tko će hvatati ubijene ptice i čuvati ih dok lovci traže divljač.
Naravno, labrador je zadovoljavao ove kriterije i rješio problem sa vodenom divljači koja je bila često izgubljena po močvarama, barama, mulju. Tako od skromnog ribara labrador je postao simbol profinjenosti i istancanosti. Svi lovni psi znaju aportirat,ali retrivri najbolje pronalaze, jer su oni specijalisti za pamčenje sukcesivnih padova mnogih ptica tako da ih aportiraju po redu padanja. U principu to što ga motivira da traži divljač i nije instinkt, strast za lovom, vec želja da obraduje svog gospodara. Svoj život stavlja u potpunosti u ruke čovjeku koji ga je prihvatio. Standardizacijom pasmine ustanovljen je i uvijet za dobivanje titule šampiona i to polaganjem radnog ispita. Specificnost pasmine je karakteristican vidrin rep koji ujedno služi kao kormilo, dupla koža izmedu prstiju i jedinstvena želja da pliva i roni.
Što se tice boje, do 1899. je bilo samo crnih, a potom je priznata i žuta boja i to sve nijanse žute; od krem do lisicje crvene, tj. red fox.
Selektiranjem u Americi smeđa, tj. čokoladna boja je nešto kasnije standardizirana. Upotreba labradora kao nezamjenjivog pomočnika u lovu ne iscrpljuje sve njegove mogučnosti.
DRUŽELJUBIV, ODAN I PRIVRŽEN
Poznat još i kao "kralj svih retrivera", labrador retriver uvjerljivo dominira medu svim pripadnicima svoje skupine.
Možemo slobodno reći da je to univerzalan pas, a sigurno da je njegovu popularnist uvjetovao njegov karakter. To je istinita međunarodna zvijezda koja doživljava svoj munjeviti uspjeh posljednjih 25 godina. Njegovo skromno porijeklo nije obećavalo da će ribarski pas postati toliko popularan. Izvanredna dobroćudnost, radost življenja kao i njegova odanost i privrženost stvorili su idealnog obiteljskog psa. Izvanredne inteligencije, svoju je dobroćudnost stavio u službu čovjeka. To je pas koji zna oprostiti, koji se ne ljuti i koji ne ispoljava znake agresivnosti. Druželjubiv, uvijek spreman za igru, ali uvijek željan društva, nije tvrdoglav i uvijek je spreman za dobar zalogaj.
Normalno, ima on i svojih mana, a to je da je jako loš čuvar, jer uvijek više voli da ugosti posjetioce i da se veseli nepoznati osobama, nego da čuva kuću.
Osim toga, užasava se i samoće i teško mu pada da po cijeli dan čeka svog vlasnika koji je opravdano odsutan.
Njegov najveći grijeh je što je veliki gurman. Pas je izuzetno dobrog apetita, zahvalan na hrani (pas usisavač kako ga mnogi nazivaju) i baš zbog tog afiniteta prema hrani, često nas dovodi u neugodne situacije kada u šetnji zaviri u kantu za smeće, gricne odbačeni zalogaj hrane u parku, pri čemu moramo vrlo paziti, jer se često dešava da se psi otruju. Dakle, zbog ovog poroka sklon je i višku kilograma.
No, vratimo se njegovim upotrjebnim vrijednostima , gdje osim njegove specijalnosti u lovu za donošenje i pracenje krvnog traga, on je i nezamjenjiv obiteljski pas, pravi član porodice, najbolji prijatelj djece, a u svijetu se sve više koristi kao dopunska terapija bolesnika, tzv. canis terapija.
Labradorova prednost je odlična vodljivost. Sposoban je učenik i več u tijeku šetnje ili igre naučimo ga donošenju. Po naravi je prijazan i voli djecu.Nije previše glasan i unutrašnje je stabilan pas (i u velikim gradovima, gdje ima puno prometa). Dobro se razumije s drugim psima i ostalim domaćim životinjama. Neustrašiv je i razmjerno dobar čuvar. Koristi se kao vodić za slijepe, a uzgaja se i za izlože. Ne obazire se na vremenske promjene, robustan je i otporan, pa mu čak ni snijeg ni hladnoća ne smetaju.Ubrajaju se među najomiljenije obiteljske pse. Posebno je dobrodušan pas.
Labrador retriver je miran i stabilan, nikad agresivan, što ga čini idealnim prijateljem ljudi, pasa i kućnih ljubimca sa kojim dijeli isti životni prostor. Izuzetno je inteligentan i lako prihvaća obuku za razlicite vrste zadataka. Ne podnosi grubost.
Tu se labrador pokazao kao izvanredan terapeut koji vraća bolesniku volju za život, pri čemu pas uspostavlja specifičan svrsishodan kontakt s oboljelima, djecom oboljelom od dječje paralize, u rehabilitacijski ustanovama, sanatorijima, staračkim domovima pa čak i u dijagnosticke svrhe kod pogoršanja odredenih stanja bolesti, pomoči hendikepiranim osobama, u socijalizaciji. Labrador retriver je takoder idealan i kao vodić slijepih, normalno, to nije svaki primjerak ove pasmine, ali predisponirajuće je to što on lako uči, staložen je , hladnokrvan, nije agresivan i ne nasjeda na provokacije ljudi, pasa i drugih životinja (zamislite mužjaka koji neće reagirati na ženku u tjeranju), mada su to mahom kastrirane jedinke.
POMOĆNIK VOJSCI, POLICIJI, SPASILAČKIM EKIPAMA
Koliko god nama izgledalo poražavajuće i sa gledišta društva za zaštitu životinja nehumano, labrador se s namjerom obućava za pronalaženje narkotika. Normalno, to je dugotrajna obuka i psi prethodno podliježu testiranju i ispitivanju kompletnog zdravlja i stanja organizma za ovaj izuzetno odgovoran posao, a imajući u vidu uspješnost njihove aktivnosti i uklanjanju velikih količina droge s ulica, čime je spriječen dolazak droge u ruke naše djece opravdanost ove upotrebe je potvrdena. U posljednje vrijeme svjedoci smo upotrebe labradora za pronalaženje i otkrivanje eksplozivnih naprava na javnim mjestima kao i izuzetnog stručnjaka u deminiranju zaostalih minskih polja, gdje je obuka još duža i složenija, a testiranje kompleksnije koje prolazi samo jedan manji dio populacije. Imajuci u vidu da se na ovaj način mogu spasiti mnogi nevini ljudski životi, opravdanost angažiranja labrador retrivera je sasvim razumna. Ovim se specijalnosti labradora ne završavaju: on je sastavni dio spasilačkih ekipa prilikom pronalaženja tijela utopljenika, pronalaženja i izbavljivanja ljudi iz ruševina, odrona, lavina, požara, poplava i drugih elementarnih nepogoda. Pomočnik je u policiji, vojsci, vatrogasnim službama, carinama, pa ga često viđamo na graničnim prijelazima, aerodromima, policijskim punktovima, sportskim objektima.
I pored svega, ipak labradora najčešće viđamo kao nezamjenjivog kučnog ljubimca koji će s nama podijeliti i sreću i tugu. Dobra reputacija labradora još nije iscrpljena. Simpatićan i prijatan izgled, miran, uravnotežen karakter i izvanredna dobrota su osobine koje ga čine vrlo traženim. Prijatan je sa svima, druželjubiv i nema trunke agresivnosti. Jako je odan, privržen. Ljubazan i vjeran, poslušan, pokoran, može se reći da je po prirodi takav da se predaje autoritetu vlasnika.
Još dok je mali donosi sve što nađe i to donosi svome vlasniku. Zato ga treba učiti od malena da donosi samo ono što mu se kaže.
Njegovo pamćenje, inteligencija i urodena želja da čini dobro, doprinose da se da lako obućiti.
Međutim, on je žrtva svog uspjeha, jer ova popularnost ima nažalost i posljedicu nekontroliranog umnožavanja legala koji nisu uvijek idealni. Sa jedne strane se nalaze ozbiljni uzgajivaći koji brinu o kvaliteti i o unaprjeđenju i poboljšanju pasmine, a s druge strane oni koji su išli na kvantitet i često nepromišljenim parenjima činili korak unazad. Nekada se i sami zapitamo da tako davno nije postao ljubimac lovacke elite, dali bi ostao samo običan anonimus.
NAJČEŠĆE NASLJEDNE BOLESTI
Stvorenu sliku o idealnom psu malo čemo pomutiti pričom o bolestima kojima je ova rasa sklona i koje genetski prenose.
Displazija kukova, odnosno koksofemoralnog zgloba je vrlo česta kod labrador retrivera i nasljedna je. Jedini način da se ona suzbije je otklanjanje i eliminacija jedinki iz reprodukcije koje imaju displaziju kukova . Večina zemalja, članica FCI-a, kao bitan uvjet za upotrebu pasa u priplodu, obavezno inzistiraju na RTG- snimci ovog zgloba za čije snimanje se izdaju licence a očitavanje je komisijski i rezultati se objavljuju u zvaničnim, regularnim kinološkim glasilima tako da se sve malverzacije izbjegnute i svi su upoznati s onim jedinkama koji imaju displaziju, odnosno psima koji se ne mogu koristiti u priplodu. Nažalost, ovim su pogođeni i tipicni eksterijerni psi ,šampioni, a na savjesti je uzgajivača i interesu pasmine da se takvi psi stvarno ne koriste u priplodu.
Atrofija retine je takoder u velikom broju opteretila ovu pasminu, jer se takoder prenosi i potrebno je obaviti pregled očnog dna (fundusa). Idealno je kada bi psi koji se koriste u priplodu bili katarakta negativni, no često smo svjedoci da naši labradori i prije neke ozbiljne starosti, potpuno izgube vid i oslijepe. Na sreču, atrofija retine je daleko rjeđe oboljenje kod labradora.
Osteohondroza se kod labradora uglavnom pojavljuje u periodu intenzivnog rasta od 4-8 mjeseci i to uglavnom kao upala pokosnice i to najcešce kostiju lakta koji kasnije prerasta u artritis, a predisponirajuci faktori su: hormonalna neuravnoteženost, kao i ishrana, rad i nagli rast.
Od ostalih bolesti koje se, srečom mnogo rjede javljaju je gluhoća, epilepsija, paraliza dušnika, povraćanje hrane.
STANDARD
GRUPA: 8 FCI
STANDARD BROJ 122- VELIKA BRITANIJA
Opći izgled:
Snažno građen, kratak u slabinskom djelu, vrlo pokretan. Široka lubanja. Prsa i rebra duboka i dobro zaobljena. Širok i snažan u slabinskom djelu i stražnjim nogama. Dakle, labrador je snažan pas, zbijen i kvadratičan, masivan, ali ipak ne trom več energičan i izuzetno pokretan. Prsni koš treba biti dovoljno širok i izuzetno dubok sa izraženim predprsjem, a tijelo sa kratkim trbuhom i nepotpasanim, tako da je i donja linija ravna kao i gornja, što daje utisak kvadrata.
Slobodno možemo reči da je to tenk od psa, a česti smo svedoci da na izložbama prolaze lagani, vižljasti, uskogrudni psi sa maltene ravnim rebrima, što nikako ne ulijeva utisak tipičnog psa osposobljenog za rad u vodi. Normalno, ni suviše tromi primjerci sa mnogo naslaga masnih zaliha nisu poželjni, ali su opet bolji od onih koje mogu .
Karakter:
Uravnotežen, veoma budan, odličnog nosa, mekih usta, sa oduševljenjem ide u vodu, ima sposobnost prilagođavanja u predanog pratioca. Labrador je uravnotežen i ne pokazuje nikakvu agresivnost.
Međutim, u posljednje vrijeme svjedoci smo srečom pojedinačnih primjera oštrijih, ujedljivih jedinki, a nerijetko ih neodgovorni uzgajivači preporučuju kao odlične čuvare.
Labrador ima visoko kotiran nos u psećoj populaciji, a aport im je urođena osobina i on je mek, nježan i odmjeren.
Kada je voda u pitanju on je svoj na svome, pa i sama pomisao na psa u vodi asocira na labradora. Rijetki su primjerci koji ne vole vodu, ali je vjerojatno to greška vlasnika koji ih je na neadekvatan način upoznao prvi put s vodom.
Narav: Inteligentan, oprezan i poslušan sa velikom željom pruža radost svom gospodaru. Prijateljske prirode, nikada sa znacima agresivnosti ili jasne plašljivosti. Sve ovo govori u prilog labradoru da je savršen kućni ljubimac.
Kako agresivnost tako i plašljivost je strana labradoru no opet je vlasnik taj koji je kriv što se pas plaši, podvija rep ispod zadnjih nogu, glavu savija dolje, saginje se, podrhtava ili često iz straha pokazuje zube.
Glava i lubanja:
Široka lubanja s jasnim stopom, dobro modelirana bez mesnatih obraza. Vilice srednje dužine, pune snage, ne špićaste. Široke, dobro razvijene nosnice. Glava pokazuje mirnoću i blag izraz, oslikava plemenitost i inteligentnost. Prelazak lubanjskog i nosnog djela treba biti izražen, ali opet ne prenaglašen niti blag i kos, odnosno slabo primjetan i proporcija je 1:1. Gledano sprijeda njuška treba biti široka i duboka, odnosno jaka i četvrtasta, a nikako špičasta odnosno klinasta i previše dugačka. Nos je je kod crnih pasa uvijek crn, kod smedih pasa-smedi, ali rijetko svjetlo ružicast, dok je kod žutih izuzetno crn , a uglavnom smedi, što ipak nije odraz loše pigmentacije i uglavnom je takav od jeseni do proljeca. Obrazi su mišičavi i snažni, znači jaki, a nikako suhi i nerazvijeni, odnosno izraženi i opušteni. Usne i desni su izuzetno dobro i tamno pigmentirane.
Oči:
Srednje velike, pri tome pokazuju inteligenciju i dobru narav. Smeđe ili boje lješnjaka. Sigurno da je mnogo bolje što tamnije oko, no kod smeđih labradora je mahom, kao po pravilu za nijansu svjetlije, kod žutih labradora s obzirom na boju dlake malo svjetlije oko se i tako ne zapaža.
Kod crnih labradora svjetlije oko odaje utisak žutog oka što nikako nije u redu, tako da je kod njega poželjnije uvijek tamno smeđe. Treći očni kapak treba biti pigmentiran, gornji i donji očni kapak odnosno rubovi su tamno pigmentirani, dok je kod smeđih labradora ipak dosta svjetlije, boje oraha.
Uši:
Ne velike ili teške, dobro priležu uz glavu, visoko i prilično dobro unazad usađene. Labrador uši uglavnom drži u pažnji kada se lijepo ocrtavaju srednje velike u vidu trokuta. Ne bi trebalo da budu prevelike kao kod ptičara niti pak suviše iza nošene
Zubalo:
Vilice i zubi snažni sa perfektnim, pravilnim i potpunim škarastim zubalom, pri čemu gornji sjekutići bez međuprostora prekrivaju sjekutiće donje vilice. Zubi su postavljeni vertikalno u vilici. Standard ne navodi zubnu formulu od 42 stalna zuba mada se to podrazumjeva sa potpuni. Međutim, razlicita su tumačenja ove rečenice. Večina zemalja članica FCI inzistira na zubnoj formuli s svim zubima, tumačeći nedostatak zuba genetskom opterečenošću i nasljednošću. Neke pak zemlje članice FCI-a toleriraju nedostatak jednog ili dva zuba, ali oni koji sudjeluju u zagrizu moraju biti svi prisutni.
Tumačenje je i da je potpuno škarasto zubalo ustvari obavezno prisustvo očnjaka i sjekutića koji su poredani u nizu i koji tvore zagriz, a neki tu podrazumjevaju i obavezno prisustvo p1?
O prekobrojnosti zuba takoder postoje različita tumačenja ,ali u svim zemljama , ali u svim zemljama se obavezno preporučuje da se psi ( normalno, ako im ovi nedostaci nisu diskvilificirajući) sa ovim problemima pare isključivo s jedinkama koje imaju 42 zuba.
Dakle, ovdje se radi o različitim tumačenjima potpunog, kompletnog zubala.
Često smo bili svjedoci da su mnogi uveženi psi i to mahom iz maticne zemlje na našim izložbama loše prolazili zbog nedostatka zuba čiji su vlasnici sa mnogo muka i odricanja i pređenih kilometara uvozili pse iz Engleske i nekih drugih zemalja, pravdajući se da se tamo zubi ne broje, več da se gleda samo zagriz. U osnovi, to i jeste istina, ali u Engleskoj se više od 100 godina vodi računa o selekciji, pravilnom odgoju, linijskom uzgoju i savjest samih uzgajivača je na mnogo višem nivou, a mi smo još uvijek jako daleko tako da je ipak puno bolje imati psa s svim zubima. Dakle, to je mač s dvije oštrice i činjenje medvjeđe usluge pasmini , ali zbog slobodnog tumačenja standarda imamo osnove da kažemo da manjak zuba standard ne smatra manom. Diskvalificirajuća mana je podgriz ili predgriz, a klještasto zubalo u odnosu na starost i trošenje zuba i vertikalnu postavljenost je tolerantno.
Vrat:
Suh, jak, pun snage, prelazi u dobro postavljene plečke. Vrat labradora je izuzetno jak i snažan koji treba nositi odgovarajuću glavu i naravno aport. Od duge i klinaste glave skraćivanjem na proporcionalnu, kratku i široku njušku i lubanju dobili smo ipak malo slabije zategnutu kožu na vratu sa dvije bore. To nije mana ukoliko je prezentacija psa izuzetna i pas se nauči da prilikom predstavljanja na izložbi podigne glavu i zategne kožu na vratu koja je pri slobodnom kretanju malo labavija.
Prednje noge :
Plečka duga i koso postavljena. Prednje noge s snažnim kostima i ravne od lakta do zemlje, bez obzira dali se promatraju od naprijed ili sa strane. Prednje noge trebaju biti jakog kostura, jer trebaju nositi snažno tijelo, a uz to idu i krupne kosti i snažni mišici. Labrador ne smije dat utisak da je na dugim i tankim nogama.
Tijelo:
Prsa dobre širine i dubine, jako zaobljena bačvasta rebra. Ravna gornja linija. Široke, kratke i snažne slabine. Tijelo je u principu kratko, zdepasto, odnosno lijepo upakirano. Što je pas kraći to mu je i leđna linija bolja i ravnija, a zbog kratkog trbuha i donja linija je ravna. Zbog dubokog prsnog koša s izraženim predprsjem labrador daje utisak kao da je kračih prednjih nogu.
Zadnje noge:
Nisu strme, dobro kutovan koljeni zglob. Kravlji stav u večem stupnju nepoželjan.
Kod labradora su uglavnom zadnje noge dobro kutovane pa se uglavnom odmah zapažaju primjerci koji imaju otvorene kutove. Kostur treba biti snažan i okruženom jakom mišičnom masom koja se međusobno ocrtava i odiza daje utisak otupljenog srca.
Šape:
Okrugle, kompaktne s dobro razvijenim jastučićima koji su tamno pigmentirani. Izmedu prstiju se nalaze tzv. plivaće kožice.
Rep:
Raspoznavajući znak, veoma debeo u korijenu, ravnomjerno se sužava ka vrhu, srednje dužine. Bez zastavica, ipak odlakan cijelom površinom sa kratkom, debelom, gustom dlakom koja ga čini okruglim, a takav rep se naziva vidrin rep. Pomjera ga radosno, ipak ne treba da je zavijeno iznad leđa nošen. Još uvijek je pravi vidrin rep na našim izložbama rijetkost i često se čine greške kada se nagrađuju psi s izuzetno tankim repom koga doduše nose u ravnini leda , a zamjera se psima koji imaju jak i snažan, tipičan rep, ali ga nose višlje i u afektu, dominaciji, takozvano veselo nošenje repa ili ga pak kružno pomjeraju kao u igri.
Moramo razlikovati visoko nošen rep u odnosu na zavijen iznad leđa nošen rep srpasto ili polukružno. Dužina repa je do skočnog zgloba, a često mu sam vrh skračivanjem dlake pojačavamo.
Kretanje:
Slobodno, osvaja prostor, pri tome prednje i zadnje noge paralelne. Sigurno da je loša motorika zadnjih nogu povezana s displazijom zglobova kukova čime je labrador kao rasa izuzetno opterečen što se ponekad i golim okom može pri hodu zapaziti.
Več smo spomenuli da je u velikom interesu daljeg razvoja rase labrador retrivera na ovim prostorima kontrola RTG - snimkom kukova. Moramo biti samokritični i mnogo odgovorniji prema našem labradoru, inače ćemo morati uskoro krenuti od nule.
Dlaka:
Prepoznatljiva oznaka , kratka, gusta, ne valovita, bez zastavica, prilično oštra, poddlaka otporna prema vremenu. Normalno je da se psi koji se drže u stanu, umjesto ove tvrde i oštre dlake imaju daleko mekšu, plišanu.
Često se dešava da je dlaka na zadnjim nogama nešto duža (tzv. zastavice) , ali taj problem se rješava škarama par dana prije izložbe čisto estetike radi. Ponekad smo svjedoci da vidimo labradore koji na ledima, odnosno sapima imaju za nijansu dužu dlaku koja teži valovitosti, ali se četkama za ispravljanje dlake može rješiti i nije nikakav nedostatak u usporedbi s malom, uskom glavom, dugom i šiljastom njuškom, slabim kosturom, nedovoljnom masom, tankim repom.Ponekad kod crnih pasa izbija crvenkasta poddlaka što se ne može tolerirati.
Boja:
Jednobojno crna, žuta ili jetreno ili čokoladno smeđa. Žuta je od svjetlije krem
do lisićje crvene. Prihvatljiva je mala bijela mrlja na prsima. Crna boja je kod njegovane dlake izuzetno cijenjena i popularna i pod utjecajem sunca ima specifičan sjaj. Kod pasa koji su u linjanju, vrhovi znaju biti sivkasti kao posljedica gubljenja pigmenta. Žuta boja je zastupljena u svim nijansama počevši od krem bijele, boje slonove kosti, limun žute, narančaste pa do lisičje crvene (fox red). Najtipičnija žuta boja je,kako francuzi kažu , odnosno boja pijeska ,ali ne riječnog vec pustinjskog pijeska. Bez obzira o kojoj nijansi žute se radi, žutim psima su uvijek za nijansu tamnije uši, duž leda i od gore rep, a karakteristična je bljeda pruga ispred i iza lopatice. Čokoladna, tj. tamno smeđa je najrjeđa boja labradora sa kojom još uvijek nismo u stanju manipulirati. Upotrebom ove boje u priplodu moramo biti pažljivi, jer im je ionako bolna točka svjetlo oko, nos, usnice, očni kapci, opčenito pigmentacija, a česti su i primjerci svjetlo smeđe boje, pa čak i crvenkasto - smeđi.
Veličina:
Idealna visina grebena za mužjake je 56-57 cm, a za ženke 54-56 cm. Teško je shvatiti da se cjelokupna populacija labrador retrivera može svrstati u dva - tri centimetra. No ipak je stvarno tako, ali treba napomenuti da je standardom napomenuta idealna visina što ćemo rijetko u standardu bilo koje vrste pronaći. Dakle, ipak par centimetara gore - dolje tolerancija postoji, ali naši poznanici iz francuskog retriver kluba su nam iznijeli podatak da je to otprilike 51-61 cm, normalno, bitna je i proporcija psa da zadrži svoju kvadratičnost.
Napomena: mužjaci trebaju imati 2 normalno razvijena testisa potpuno spuštena u skrotum.
Vratimo se priči da idealan pas ipak ne postoji, no treba težiti ka tome, truditi se za labradora sa što manje mana uz poznatu napomenu da dobar pas ima stotine mana, a loš samo jednu.
To bi bila priča o labradoru u svakom pogledu, krenuvši od povijesti, njegove uloge u terapiji, pomočnika, naravi i na kraju standarda.
NADAM SE DA STE SE ZABAVILI I DA SU SE MOŽDA NEKI ODLUČILI ZA OVU PASMININU KOJU IM I JA PREPORUČAM
